Već od rana jutra dok je vrijednim rukama kopao i čistio vinograd misli su mu stalno bježale ka tim očima boje kestena. I posao i vrijeme pomalo prolaze i došlo je doba da mu je za danas dosta. Krenuo je doma, a usput ubrao buketić predivnog poljskog cvijeća samo za nju. Kad se okupao i obukao, skopčao je tu lijepu bijelu košulju svojim žuljevitim i poštenim rukama i krenio je put malog trga, jer tamo je jedna mala, za njih samo njihova klupa. Ona je od jutra bila posebno vrijedna da joj otac slučajno nebi našao neku grešku zbog koje bi morala ostati doma, jer srca ga je moralo danas vidjeti. U sretnim očima boje kestena gledala je sunce koje kreće ka zalazu i požurila se urediti da mu bude najljepša. Žurila je, žurila i previše, pa je krenula bližim putem preko kamenih stepenica uz more. Dok se Sunce već počelo topiti u moru, a Jugo je diglo sve veće valove ona se jadna okliznula na tim smočenim kamenim stepenicama i pala u zapjenjeno more. More je bilo jače. Sa Suncem sve je potonulo. On je čekao i čekao, još je godinama dolazio i čekao, jer srce drugo nije dalo. Svakim danom u njemu je snage bivalo sve manje i manje. I tako jedne večeri dok je umoran sjedio iz ruku je ispustio onaj samo za nju buketić cvijeća i u tom trenutku spustile se nebeske stepenice u najljepšim bojama baš pred njega. Tako predivno svjetlo još nikada nije vidio i odjednom kroz njega ukazale su mu se te predivne oči boje kestena. Laganim koracima spustila se ona stepenicu po stepenicu i sjela pored njega. On je nježno zagrli dok je slušao šapat njezinih usana " Došla sam ti, srce moje ".
Uvijek pazite na sebe, manje zbog sebe a više zbog onih kojima vaša prisutnost znači više od svega na svijetu!!!
Autor. Mladen Vunarić
PRATITE NAŠE INOVATIVNE CRTICE*
